U srcu Dalmatinske zagore, usred kamenjara, na lokaciji koja se formalno naziva ''Radna zona Prisike'' - općina Muć - u srijedu ujutro otvorena je tvornica ribe vrijedna 31 milijun kuna koja će u punom kapacitetu uskoro zaposliti 130 radnika. Da bi priča bila neobičnija, vlasnik tvornice mladi je 25-godišnji Talijan Cristian Serio. Rođenjem Sicilijanac.
'Kad su mediji pisali o meni, čuo sam ljude u kafiću kako komentiraju: ili je pobjegao iz Italije, ili je potpuno poludio', duhovit je bio Serio na ceremoniji otvaranja u Muću. U pet godina, koliko boravi u Hrvatskoj, bez ikakvih škola odlično je ovladao jezikom, ali poslovnim običajima baš i ne - pa je njegova investicija time zanimljivija i značajnija.
Najviše će proizvoditi za izvoz i to u Italiju
Iz pogona za preradu ribe njegove tvrtke Canicula već su počeli izlaziti slani inćuni srdele i u roku od godine dana planira se dosegnuti maksimalni kapacitet od čak 50 tona ribe dnevno, a uskoro će se ondje naći i pogon za dimljenje i linija za proizvode od dimljene ribe. U drugoj fazi investicije planira se uložiti dodatnih 27 milijuna kuna u pogon za smrznutu ribu. Osim na tržištu bivše Jugoslavije, proizvodi iz Muća velikim dijelom plasirat će se u izvoz, prije svega u Italiju.
Mladi Cristian Serio, naime, nije bilo tko: potomak je obitelji koja se već četiri generacije, više od stotinu godina bavi upravo ovim poslom. Obiteljska tvrtka Pesce Azzuro ima nekoliko pogona diljem svijeta, između ostalog u Albaniji i Tunisu, zapošljava preko tisuću radnika i jedan je od dobavljača i partnera velikih talijanskih trgovačkih lanaca. Lider su u segmentu prerade i skladištenja ribljih konzervi, izvoze u cijelu Europu, Izrael, Australiju i Japan.
Ustrajno kroz birokratske blokade
'Jadransko more idealno je jer se u cijelom svijetu jedino ovdje inćuni mrijeste dva puta godišnje. A i lovostaj koji je uveden ulaskom u Europsku uniju ima dobar učinak', kazao je Serio za tportal uoči svečanog otvorenja njegove tvornice. To je kruna dosadašnje karijere mladog talijanskog poduzetnika: prije nešto više od pet godina otac ga je poslao u Hrvatsku sa zadatkom da razvija biznis, a on se ustrajno probijao kroz birokratske blokade i bezbrojne poslovne nelogičnosti.
Započeo je u neuvjetnim unajmljenim pogonima u Tribunju, odakle se nakon nepunih godinu dana preselio u Milnu na Braču. Ondje je vrlo dobro krenulo, ostvarivao je godišnji promet od 15 do 20 milijuna kuna, no lokacija na otoku ipak je imala svoja ograničenja: ribu je trebalo transportirati u Split, potom trajektom na Brač, a zatim gotove proizvode ponovno slati na kopno. Postojao je i problem radne snage jer jednostavno nije uspio pronaći ljude koji bi radili za tri i pol tisuće kuna mjesečno uz plaćen smještaj.
'Pitali su me zašto baš Muć, a ja sam uvijek odgovarao sa - zašto ne', kaže on.
Folklorna fešta
Proces soljenja i prerade poprilično je zahtjevan jer ulovljena riba treba biti dopremljena u što kraćem roku, dok nakon toga nekoliko mjeseci treba sazrijevati prije pakiranja i slanja na tržište. Lokacija u Zagori zgodna je zbog dobre povezanosti s cijelim Jadranom, a u vrijeme lovostaja razvijen je sustav kojim se riba iz Španjolske doprema u roku od samo 16 sati. S hrvatskim ribarima rado surađuje, a plaća ih i unaprijed, pa je sirovina osigurana uz obostrano zadovoljstvo - a već je kupio i jednu plivaricu vrijednu 200 tisuća kuna kao začetak vlastite flote.
Nema problema ni s radnicima, većinom ženskog spola: otvaranje tvornice u Muću izrodilo se u pravu lokalnu feštu s narodnim nošnjama i lokalnim folklornim društvom, ali bogme i plesačicama Baleta HNK Split. Pod zastavama Dalmacije i Sicilije redali su se govornici poput splitsko-dalmatinskog župana Zlatka Ževrnje i pomoćnika ministra gospodarstva Ivana Sertića.
'Ko to more platit'
'Lakše je bilo progovoriti hrvatski nego shvatiti poslovno okruženje. Ali svejedno, hvala svima koji su pomagali u ovom projektu. Živim u Splitu, radim ono što volim - pa ko to more platit', opet je duhovito zaključio Serio.
Nakon bezbroj peripetija s bankama, hipotekama i osiguranjima, za svoju investiciju na koncu je ipak uspio pronaći sredstva: jedna trećina sufinancirana je iz programa IPARD, a dvije trećine iz povoljnog kredita HBOR-a. No tu su i nepredviđeni troškovi jer poslovna zona u Muću nije potpuno komunalno opremljena i morao je samostalno investirati tri milijuna kuna u biološki pročistač otpadnih voda. Dok se cijelo okruženje u kojemu se trenutno nalaze tri pogona ne uredi do kraja, Sicilijanac na privremenom radu u Dalmaciji godišnje će nepotrebno trošiti milijun i pol kuna.
